RIM

DNEVNIK JEDNOG DIJABETIČARA U ZEMLJI UGLJIKOHIDRATA

Sigurna sam da je gotovo svima prva asocijacija na spomen Italije tjestenina u velikim količinama, pizza i sladoled. E pa kad ste dijabetičar i u životu vam ti isti ugljikohidrati stvaraju problem, jedino što vam prolazi kroz glavu dok planirate put u Italiju je: „ a što ću ja tamo jest?!“.

Na moju sreću od početka mojeg slatkog putovanja (zvano dijabetes) nisam imala strah od inzulina, a putem sam se riješila i straha od probavanja hrane koja često bude pospremljena u kategoriju „zabranjeno“. I tako vrlo odvažno uputila sam se tjedan dana u zemlju koja slavi ugljikohidrate, njima se ponose i hvale.

Već prvo jutro u hotelu shvatila sam da tu nema šale jer gotovo sve što si mogao uzeti za doručak bilo je od bijelog brašna i puno šećera. Talijani inače vole slatke doručke pa ne mogu reći da sam se previše šokirala. Dan sam započela sam sendvičem od bijelog kruha kojeg sam zadnji put pojela u bolničkom krevetu na odjelu dijabetologije (također zabrinjavajuća činjenica, ali nažalost još uvijek se isti doručak servira). S obzirom da je Rim grad u kojem danima imaš što obilaziti, bila sam pripremljena na puno hodanja pa sam sukladno i tome dozirala jedinice inzulina.

Do ručka smo već napravili preko 10 000 koraka, a prvo mjesto na listi restorana i kafića koje trebamo posjetiti bila je Osteria da Fortunata. Iako na prvu izgleda kao razvikano turističko mjesto koje je Instagram popularizirao, oko vas ne sjede samo stranci, a i hrana je daleko od turističke ponude kakvu možete dobiti u restoranima sa šarenim slikama hrane oko Panteona ili drugih poznatijih znamenitosti. Na meniju imaju nekoliko vrsta tjestenine i nekoliko umaka, često se čeka stol, a sve to mijese vrijede ruke žena koje se izmjenjuju u izlogu restorana. Cijene su možda mrvicu skuplje nego u ostalim restoranima u kojima smo jeli slična jela, ali neznatno jer je stvarno sve fino, a i na porcijama ne štede.

Mi smo se ovog puta odlučili za tjesteninu tagliolini u umaku Cacio e pepe i Gricia. Za naš kasni ručak/večeru dala sam si 8 jedinica inzulina nakon kojih smo još malo prošetali. Večer smo završili Aperol spritz-om kojeg su pokrile jedinice od ručka i šetnja do mjesta gdje smo sjeli. Dan smo završili sam sa malo više od 17 000 koraka.

Aperol spritz u Italiji pije se kao i voda, a cijene se kreću između 4 i 6 EUR. Bolji sigurno nećete nigdje drugdje popit jer je ovo praktički sveto piće.

Drugi dan kao i svaki sljedeći započeo je istim bijelim kruhom i dvije šnite tanko narezanog sira. Ali zato ponuda slastica iz dana u dan bila je sve veća i primamljivija. Malo sam zažmirila, popila svoju kavu i krenuli smo u novi dan. Dan je bio rezerviran za četvrt Trastevere. Šareni, boemski kvart prepun života koji se kako oni kažu nalazi „na onoj strani Tibera“. Na preporuku sjeli smo na pizzu u pizzeriju Dar Poeta.

U Rimu jesti Napoletanu vjerojatno nećete, ali zato na svakom koraku dočekat će vas Romana. Peče se na temperaturi od 350˚ C kako bi se maksimalno „isušila“ u pećnici i postigla prepoznatljivu hrskavost. Ulje se stavlja u tijesto radi hrskavosti, a kompaktnost tijesta dobije se ručnim miješanjem. Sve se na kraju još prođe valjkom kako bi tijesto bilo skroz tanko. Ambijent pizzerije u potpunosti odgovara osobnosti kvarta u kojem se nalazite. Sjedite na ulici, stol do stola, sve se brzo sprema i nosi, a ne znate je li vam se više klima stol ili stolica na kojoj sjedite. Ali najbolje od svega, ništa od toga nam nije smetalo. Baš naprotiv, imalo je svoju čar. Pizza je bila odlična i definitivno bi ju ponovili. Pizzu sam pokrila sam 6 jedinica inzulina s obzirom da mi je mobitel već prikazivao dobru brojku koraka, a još nas je dosta toga i čekalo.

Nakon nešto više od 20 000 koraka dan smo odlučili završiti sa pravim gelatom. Za prvi sladoled u Rimu odlučili smo se za slastičarnicu Grom. Ukoliko volite više sladolede koji bacaju na sorbet, ovo je mjesto za vas. Meni osobno nije previše oduševio jer smo narednih dana imali priliku probati po meni daleko bolje sladolede. Kao i svugdje u Italiji prvo birate veličinu, a tek onda okuse. Ja sam od prvog do zadnjeg dana svugdje birala istu kombinaciju, a to je karamela i Tiramisu.

Dvije jedinice inzulina i ocjena 7 za Grom.

Treći dan potrošili smo na posjet Forumu i Colosseumu. Ujedno i dan kad smo propješačili cijelu povijest i dio sadašnjosti haha.

S obzirom da smo na kraju obilaska bili toliko umorni, odlučili smo sjesti u najbliži restoran sa popisa. Tako da je izbor pao na Raviolo d’Oro i dobro da je jer sam tamo pojela najbolje špagete sa rajčicom do sad. Tjesteninu poslužuju u metalnim tavicama koje smo već znali viđati po stolovima dok bi prolazili gradom.

Toliko je bilo fino da sam zaboravila i slikati kad je došlo za stol. Ali mislim da je iz ove sve jasno 🙂 .

Dan smo završili sa gelatom i to iz jedne od najpoznatijih slastičarnica – Venchi. Po Rimu ih ima nekoliko, ali ako niste jedni od onih kojima se da čekati u redu za sladoled preporuka je da se uputite u onu koja se nalazi na glavnom željezničkom kolodvoru. Naravno kod mene je odabir ponovno pao na karamelu i Tiramisu, a ručak i sladoled pokrila sam sa 7 jedinica inzulina.

Ako niste do sad primijetili, tjestenina tijekom cijelog putovanja pravilno izmjenjivala sa pizzom, da ne dođe do zasićenja haha. Kako je četvrti dan bio praznik, u gradu je vladala ludnica. Međutim najvažniji događaj bio je probati famozni Tiramisu. U Rimu ima nekoliko mjesta za koje kažu da imaju najbolju verziju ove slastice, a pošto ja nisam imala tu mogućnost da isprobam svaku, odluka je pala na Pompi. Pa smo nakon Španjolskih stuba hitro odjurili i stali u red koji se na svu sreću brzo pomicao. Jednom kad uđete ne znate gdje da gledate. U ponudi imaju na desetke različitih okusa, od verzije sa jagodama, pistacijama do karamele. Porcija je 5 eura, a realno dovoljna je za dvije osobe.

Mi smo se odlučili za klasiku. 10/10.

Za ručak su nam se planovi skroz poremetili jer nismo imali strpljenja čekati u redu da bi ušli u željeni restoran. Pa smo nakon 30 minuta stajanja na ulici, a da se nismo pomakli ni milimetar, odlučili nastaviti dalje niz ulicu pa kad nam nešto zapne za oko tu stati i pojesti. I tako smo putem naišli na pizzu za van koja je izgledala obećavajuće. Birate okuse, težinu, a oni vam to sve spreme u kutiju za van.

Tu smo također probali i suppli, zalogajčiće koji se sastoje od kuglice riže sa umakom od rajčice i različitim dodacima. Taj dio me nije previše oduševio, ali pizza je bila jako fina. Bona Pizza – 10/10.

Sve skupa uspjela sam pokriti sa 8 jedinica inzulina, a dan smo završili sa 20 650 koraka.

U zadnje tri godine koliko bolujem od dijabetesa, ni približno ovoliko proizvoda od bijelog brašna, a ujedno i slastica nisam pojela. Međutim putovanje sam na kraju završila sa solidnim brojkama. Puno pješačenja i vode pokazali su se kao dobra taktika kod ovakvih “ekspedicija”.

Putovanje uz dijabetes može biti komplicirano, ali ne i nemoguće. Uživajte na putovanjima, pripazite se koliko možete i poslužite trikovima koji su isprobani i djeluju (puno vode i fizička aktivnosti uvijek pomažu).

Do sljedećeg putovanja, ciao!